Spiderman

Spider-Man iz 1984. godine je veličanstvo koje danas izgleda kao nešto što bi povremeno bacale u računalo djeca iz susjednog stana. Crno-bijela, kaotična strela bez vremena za besmislice. Igranje s njom je potpuno isto kao gledanje u lokvu — ponekad tamo vidim nešto zanimljivo, ponekad samo refleksije.

Radi se o klasičnom DOS platformeru gdje se u ulozi pauka krećeš po zgradi i skupljašš razne predmete. Cilj je jasan: proći kroz nivo, poraziti neprijatelje, doći do kraja. Postavljanje u svakoj sceni je kao munja — bez rasprava, bez sortiranja, bez neke dublje strategije. To je bilo i u osnovi još uvijek je u redu, jer tada nitko nije igrao sa elegantnošću. Htio si igrati i bilo ti je svejedno je li to lijepo.

Upravljanje je primitiv u najboljem smislu te riječi. Skokovi, kretanje lijevo-desno, povremeno pritisni gumb na nešto. Grafika? Lik se gotovo ne razlikuje od kvadrata u kostimu. Zvukovi? Piskanje kao od budilnika koji bi Spider-Man sam nosio sa sobom na put. Sve to zajedno čini igru koja se igra kao kruh od žitarica — leđa ti bole, ali nastavljaš, jer dalje ničega nema.

Memorija je drži na sebi uglavnom zato što je bila dio zlatnog doba računalnih igara, a ne zato što bi sama po sebi sjajala genijalnosti. To je značilo da kad si sebi nabavio svoj prvi računalo, nisi morao kupiti na disketi hrpu — mogao si odmah igrati Spider-Mana. Bila je jednostavno tamo, kao zrak. Bila je jeftina, bila je razumljiva, bila je njihova.

Danas je želiš igrati uglavnom iz radoznalosti ili nostalgije. Ne ide bez emulatora, jednostavno je želiš pokušati da bi si razjasnio kako je igranje moglo izgledati kada si mislio da je to najbolja zabava pod suncem. Otkrit ćeš u njoj sirovinu magic tog vremena, kada grafika nije bila prepreka. Kada su se igre pisale uporno, bez masiranja.