Mario and Luigi

Nintendo nema apsolutno nikakve veze s ovim. Mario and Luigi iz 2001. je fan-made DOS platformer koji je pozajmio dva najpoznatija imena u povijesti igara i trčao s njima — direktno u red jeftinijih igara. Trebala li za to hrabrost ili samo naivnost, iskreno ne mogu odlučiti.

Premisa je tanjena koliko ih ima. Dva brata, poznate kapice u bojama, side-scrolling razine. Dođi od A do B bez umiranja. Nema princeze, nema Mushroom Kingdom mitologije, nema svjetske karte sa veselom glazbom. Samo ti, tipka za skok, i što god je tvorac uspio utjerati u DOS izvršni datoteku na prijelomu tisućljeća.

Gameplay je čista stara škola platformerske logike: preskoči neprijatelje, izbjegni rupe, nastavi desno. Kontrole rade onako kako biste očekivali od homemade DOS projekta — funkcionalne, povremeno krute, ništa što vas neće iznenaditi. To je vrsta igre gdje saznaš cijeli sustav pravila u otprilike devedeset sekundi, a zatim ostatak vremena promatraš jesu li razine bilo koja razloga da ostaneš. Spoiler: kratka je posjeta.

Ono što nešto kao ovo čini vrijednim razgovora uopće nije kvaliteta — to je kontekst. 2001. godine, tinejdžer s dovoljnom odlučnošću i pravim alatima mogao je brzo sastaviti platformer, nazvati ga po Nintendovim zlatnim dječacima, učitati ga negdje i gledati kako se širi kroz diskete i rane internetske forume. Nikakvim čuvarima pristupa, bez gašenja, bez algoritama. Samo .exe koji pluta u divljini. U tu je eru nešto gotovo dirljivo u razvoju iz malih soba, čak i kada je rezultat hrapav sa svih strana.

Nije se razvio u ništa što nije bio. Grafika je bila jednostavna tada, jednostavna je i sada. Oblikovanje razina se ne gradi na sebi. Zvuk — ako postoji — neće ti ostati u sjećanju na način na koji bi prava Sound Blaster FM melodija mogla. Ovo je snimka kako je izgledao fan razvoj prije nego što su se game enginei postali dostupni svima, i ima točno tu količinu vrijednosti: povijesna zanimljivost, ne skriveni dragulj.

Danas će privući točno jednu vrstu osobe — nekoga tko želi vidjeti kako je zapravo izgledala rubnica DOS gaminga kada su nasumični ljudi pravili nelicencirane stvari na strojevima koje su njihovi roditelji skupo platili. Ako ti to zvuči kao ti, petnaest minuta s njim u pregledniku nije skupo i jasno odgovara na pitanje. Svi ostali mogu sigurno ostaviti Mario and Luigi arhivarima.