Impossible Mission

„Ozbiljno? Još jedan nivoa?" — digitalizovani glas Commodora 64 te dočeka odmah nakon uključivanja, i tu je prvi šok. Goddess of destiny govori engleski, izazvano i sa dozom sarkazma, baš kao da igra sama zna da će te zamorditi. To nije samo intro, to je predstava snage 8-bitnog stroja — godinu dana prije nego što bi svako mislio da je to moguće.

Impossible Mission iz 1984. godine je plošinovka s elementima avanture i detektivskog rada. Imaš manju od sat vremena da pronađeš i deaktiviraš bombe postavljene diljem podzemnog kompleksa. Zarobljenik si — negdje duboko ispod površine — i kompleks je pun prepreka, životinja, liftova koji se kreću prema ritmu glazbe i soba u koje moraš uđi da slipaš fajl dijelove skladišta. Bez fajlova, nema rješenja. Bez rješenja, kompleks puca u zrak.

Kako se to igra? Skačeš, klizaš, puzaš. Kontrole su čvrste i precizne — baš onakve kakve trebaju biti kad ti sat kuca. Svaki skok treba računati jer jednom kada padneš, gubiti ćeš dragocjeno vrijeme. Unutar soba, puzaš kroz ventilacijske kanale ili razbijač zaključane ormare tražeći te komade koda. Mehanika je elementarna, ali kombinacija vremenskog pritiska, ponavljanih putanja kroz iste sobe i rastuće napetosti stvara nešto što najjednostavnije mogu nazvati — adrenalinom. Glazba je dosjetljiva, sveznajući glas te stalno podsmijava, a grafika je čista i razumljiva — C64 je mogao biti malo bolji, ali nije ni blizu loš.

Što je ostalo od Impossible Missiona? Prije svega, taj glas. Više od tri desetljeća kasnije, prepoznaješ ga čim se igra pokrene. To je bio znak — dokazao je da osmibitni sustavi mogu pričati, da mogu imati osobnost. Igra je bila golemo pojednostavljenje u svijetu gdje su većina plošinovki bile samo „idi desno, skačeš po platformama, skupi coin". Ovdje je bilo značenje, rok, logika. Nije baš revolucija, ali je bila drugačita.

Zašto je bitan i dan-danas? Jer je pojednostavljena i čista igra — bez preljeva, bez tekosta, samo pokušaj i pogrešak. Nije od onih što te ponižavaju locom ili čudeža dizajna, ali zahtijeva preciznost i dozu strpljenja. Ako si odrastao s C64 ili Spectrumom, ova igra će ti vratiti osjećaj što se zove osloba — tjelesni, brz, bez stridanja. Može se igrati u pregledniku ili na emulatorima. Nije to nešto što ćeš sada provoditi dane, ali sat vremena — sat vremena pravi — to je nešto.