Special Forces

Godina 1992, pozno tijekom noći, svjetlost monitora, hladna kava na stolu pokraj i na ekranu matica taktičkog kaosa u kojoj sam se prvi put zaronio s jasnroom uvjerenjem da ću „to završiti do podne". Special Forces me je u toj uvjerenju ostavio negdje sat vremena.

Sleepless Knights — ne Microprose, kako se ponekad navodi — objavili su 1992. akcijski naslov koji se nije htio uklopiti u jedan sanduk. Na površini je to izometrijska akcija: vodite mali oddij specijalnih jedinica kroz misije, gdje je glavno sredstvo komunikacije automatska puška. Ambijentacija je vojna, bez previše objašnjenja, stil je strezan do spartanskog.

Igra se pretvalja da ima i strateški mozak. Prije svake misije rasporedite vojnike, birate opremu i razmišljate barem malo unaprijed. U akciji zatim prebacujete između članova tima i pokušavate zaobići neprijatelje, umjesto samo frontalnog napada. Ali u praksi se sve to pretvara u pucanje i nadanje. Umjetna inteligencija — vlastita i neprijateljska — donosi odluke koje bi razočarale čak i svježeg naubojca. Upravljanje sjedi do pola: tipkovnica radi, miš je više bonus nego što je potreban.

Pamtim Special Forces kao igru koja je obećavala više nego što je mogla ispuniti. Ta hibridna ambicija — malo Commanda, malo taktike, malo arkade — tada nije bila loša ideja. Ali izvršenje je nejednoliko. Grafika iz 1992. je prihvatljiva, zvuk sa Sound Blastera je bio prikladan, ali ukupan dojam je kao vojna obuka koju vodi časnik koji je čitao priručnike, ali nikad nije vrištao na stvarne novace. Forma je tu, srž nedostaje.

Danas je može u pregledniku igrati samo igrač kojeg zabavljaju arheološki slojevi ranog devedesetih — odnosno netko komu ne smeta što je igranje ponekad više borba s sučeljem nego s neprijateljem. Ako tražite zlatni standard žanra, pogledajte drugdje. Ako vas zanima kako su tada kreatotci borili s idejom taktičke akcije prije nego što je postojao engine koji bi je mogao podnijeti, Special Forces je čestit dokaz te borbe — ništa više, ali ni ništa manje.