Games, The - Summer Challenge

Kad podignеš joystick i nabaciš na ekran minigame-ove koje se igraju pet minuta pa već dosade, imaš pred sobom Summer Challenge — kolekciju koju se sjećam kao nečega između ozbiljne ambicije i ljenosti.

Radi se o setu sportskih disciplina u duhu olimpijade — sprinti, skokovi, bacanja, plivanje. Svaka disciplina ima svoju mehaniku koju naučiš nakon par pokušaja i onda si na dnu. Cilj je jasan: skupljati medalje i uspoređivati rezultate s prijateljima. U trenutku kada je PC natjecanje bila normalna stvar, to se činilo prilično privlačno.

Problem je u preciznosti i repetitivnosti. Svaka igra se svodi na par klikova ili držanja tipke u pravi trenutak. Sprinter se dovršavao pritiskanjem lijevog i desnog gumba naizmjence — što brže, to bolje. Skakač se razbeži, skoči, prislandi. Zvuk je skroman, grafika je oštra, ali bez slojeva — jednostavno plastične figurice na jednoličnoj površini. Ovdje nema elegancije kasnije izdanih sportskih igara. Iskreno, dosadno je već u drugom kolu.

Šarm igre je zapravo ležao u mogućnosti igranja s više igrača i dijeljenja joysticka. Kada ste svi sjedili kod jednog računala i pokušavali jedni drugima sabotirati utakmicu, to je bilo barem zabavno. Sam protiv AI-ja? To je već muka. Igra se ne uči, ne sluša — samo ponavlja istu logičku sekvencu.

Danasnji Summer Challenge je loše ostario zbog nedostatka dubine. Nema tu nikakvog napretka, nikakvih otključavanja, nikakva razloga da se vratiš. To je fotografija jednog ljetnog dana — kratka, zaboravna, bez slojeva. Ako te zanimaju stare MS-DOS kurioznosti i želiš znati kako si je računalo predstavljalo zabavu pretvorbom sportskog turnira u piksele, to je zanimljiv dokument vremena. Više ništa.