Yellow Door

Kad nazovemo tajnu aplikaciju prema obojenim vratima pa je samo puštamo u svijet bez objašnjenja, nešto se gubi. Yellow Door je jedan od onih Spectrum naslova gdje si pozajmiš kasetu od druga, učitaš je u emulator i onda gledaš ekran s osjećajem da ti nedostaje uputes ili barem opis na kutiji.

Radi se o logičkoj zagonetki ili avanturi — točna kategorija ostaje nejasna — koja se odvija u naizgled jednostavnom okruženju. Cilj ostaje nejasniji, sigurno nije obična platformerica. Početna pozicija, nekoliko mogućnosti za kretanje ili interakciju s predmetima koje vidiš na ekranu. Atmosfera je više eksperimentalna nego zabavna, kao da je autor testirao što se uopće može napraviti na Spectrumu, bez većeg napora da olakša igraču.

Igra se frustracijucim pokušavanjem i greškama. Pokušaš se pomaknuti lijevo, zatim desno, zatim provelaš preko nečega što izgleda kao upravljivani predmet — i ponekad se nešto dogodi, ponekad ništa. Upravljanje nije intuitivno, grafika je suzdržana, a ako igra nije popraćena dokumentacijom, igračev osamdesetih godina je osuđen na beznadežnost. Nije jasno jesi li bliži cilju ili samo besciljno lutaš proceduralno labirintom.

Yellow Door je postao dio legende marginalnih Spectrum naslova — onih za koje ne znaš je li to nedovršeni projekt, eksperimentalno djelo ili jednostavno igra koja nije našla svoje mjesto u historiji. Danas se o njoj više piše u kontekstu istraživanja tamnih kutova devedesetih lokalnih scena, kao artefakt koji više govori o uvjetima u kojima su tada radili stvaralci igara nego što nudi pravi iskustvo igranja.

Igraj je danas u pregledniku? Da, ako te zanima kako je izgledala putanja u slijepu ulicu. Nije igra koja bi te uhvatila za grlo — više je to odgovor na pitanje koje si si sam ne postavio.