Windwalker

Imao sam samo jednu jedinu šansu da se vratim kući i spasim svoj narod — i to su bila točno ta rečenica koja su me pozdravila u Windwalkeru, kada je u meni počela nastojavati težina ove misije.

Radi se o akcijskoj RPG igri s samog početka devedesetih, gdje igraš likove s magičnim sposobnostima koji se prosljeđuju tamnom svijetom punim problema i obaveza. Igra se odvija u klasičnom fantasy okruženju — nema svemirskih brodova, nema tehnologije vremenskog pomaka, samo obična magija i mač. Tvoj cilj je proći kroz niz dungeonâ i lokacija, prikupljati artefakte, povećavati svoju snagu i savladavati protivnike koji ne razmišljaju previše prije nego što te zasipaju nekim čarima u lice.

Igra se igra iz pogleda odozgo, točno onako kako je proizašla iz osamdesetih — trčiš na ekran, gledaš dolje na svoje likove u izometrijskoj ili semiplanarnoj perspektivi i klikćeš kamo dalje. Upravljanje je jednostavno, ali ne uvijek milosrdno. Ako si pogrešno procijenio vrijeme napada, dolazi bol. Magija je tu da ti pomogne, ali čarolije se ne aktiviraju odmah — moraš čekati animaciju, a to tijekom boja znači muku. Borni sustavi nisu komplicirano zamišljeni, već praktični — napad, obrana, trčanje, čarolija, opet napad.

Ovo je bila igra koja se u devedesetima mogla dozvoliti biti tvrda bez nepotrebnog suosjećanja. Nije bila grafička senzacija (pikselska, ipak lijepo šarena), ali je imala nešto u sebi, neku atmosferu tamnog komada svijeta. Danas se na nju gleda s izviješću da se slične zabave više ne prave — previše jednostavne, previše nekompromisne.

Ako se želiš vratiti u vrijeme kada su se RPG igre igrale bez nepotrebnih vodiča i milosrđa, i spreman si potrošiti vrijeme savladavajući zaista teške prolaze u kojima možeš zagrijati kosti sa večnim starim igrama, Windwalker je pravi izbor. U pregledniku radi glatko — nije ništa što bi oborilo tvoje računalo na zemlju, i atmosfera se drži još uvijek isto tvardo kao nekada.