Neke igre ne trebaju priručnik. The Last Mission iz 1987. godine je vrsta DOS izdanja gdje pritisnete tipku, nešto počne da se kreće, stvari počinju da pucaju po vama, i pravila su očita za otprilike četiri sekunde. To nije kritika. To je filozofija dizajna.

To je sci-fi akcijski šuter — vaguely tako, na način na koji su mnoge DOS igre iz 1987. bile vaguelno sci-fi, što znači da postoje spritovi koji izgledaju kao mašinerija i paleta boja koja sugeriše spoljni prostor ako dovoljno pazite. Kontrolirate neku vrstu naoružanog vozila ili platforme za oružje, krećete je po ekranu, i pucate u sve što vam igra baci. Valovi neprijatelja dolaze, vi ih rješavate, oni prističu. Nema priče. Nema cutscene-a. Nema karaktera sa imenom.
Gameplay je sasvim onoliko štapokan koliko zvuči. Vaš zadatak je preživljavanje i pucanje, tim redom. Kretanje ima onu posebnu krutost zajedničku DOS akcijskim igrama tog vremena — nije pokvareno, samo namjerno, vrsta kontrole koja vas kažnjava ako panikujete i nagrađuje vas ako ostanete mirni. Obraci neprijatelja se ponavljaju, što znači da ih možete naučiti, a kada to uradite, igra se prebacuje iz kaosa u nešto bliže mehaničkoj zagonetki koju rješavate sa joystick-om ili tipkovnicom. Kriva težine je strma na početku, pa se zatim izravnava u ritam.
Ono što je čuvalo igre poput ove živima 1987. godine nije bila dubina. Bio je to podatak da ste je mogli učitati za manje od minuta, umrijeti za tri, i odmah nakon toga željeli ponovo. PC speaker audio je bio otprilike ono što biste očekivali — tanko, perkusivno, funkcijsko. Ništa što bi sramotilo Sound Blaster, ali Sound Blaster nije bio točno garantovan. The Last Mission sjedi u toj posebnoj kategoriji DOS izdanja gdje nikoga poznatog nije napravilo, nikakav magazin koji bi se sjećali nije ga recenzirao, a ipak je nekako završilo na dovoljno floppy kopija raspoređenih na školskim dvorištima da ga ljudi još prepoznaju decenije kasnije.
Starila se na način kako se sve čiste arcade igre stare — ne loše, samo iskreno. Nema iluzije dubine da se razbit. Nećete biti razočarani što priča ne drži, jer nikad nije bilo priče. Ono što dobijate je čvrsta mala petlja kretanja i pucanja koja traje možda dvadeset minuta da vidite sve što ima za ponudu. Jesu li to dovoljno ovisi potpuno od vaše tolerance za starokrajnje arcade bodovanje i jesu li zadovoljni uklanjanjem nekoliko smrti sa vaše trke. Ako ste odrasli hranite monete u mašine ili mljeli DOS igre za visoke rezultate, postoji nešto ovdje što i dalje klikuje. Svi ostali će odbiti to u otprilike ista četiri sekunde trebala da razumeju pravila.