Ćeš li pokušati? Tipkaš "NORTH" i nestaneš u malu šumu. Tipkaš "EXAMINE DRZEJ" i nešto što ne bi trebalo biti vidljivo gleda se u tebe. Return to Zork iz 1993. je pun tih čudnih glifa i čudnosti što kada ga prvi put pokreneš na DOS stroju, nisi siguran niti je li to igra niti kod.

Vraćaš se u svijet Zorka, dijelove desetljećima starog tekstualnog svijeta koji sada navigiraš kao hibridnu stvar — dio tekst, dio grafika. Sjedim u tekstu tipkajući naredbe kao da je klasična tekstualna avantura iz osamdesetih, ali oko tebe se prostire crni ekran s povremenim slikama ili videima. Cilj je jasan: doživjeti stvarno bizaran povratak u legendaran univerzum gdje se stvari događaju kada u njih vjeruješ.
Igra leži u borbi s jezikom. Svaku naredbu moraš tipkati sam, kao da se pregovara s zbunjenim vodičem. Pogriješiš li kako nešto izrekao, igra se pravi da ne razumije. Nema udobnog klika na stvari — sve rješavaš u svojoj glavi i na tipkovnici. Logičke zagonetke su zakopane ispod slojeva teksta i misterija. Povremeno nađeš scenu s modernom grafikom ili čak videom, što je u devedesetima izgledalo kao sci-fi, ali danas izgleda kao arhivski snimak iz neke televizijske emisije.

Return to Zork je bio pokušaj da se Interactive Fiction drži živim u vrijeme kada ga nitko više nije želio. Kombinacija tekstualnih naredbi s komercijalnom muzikom i videom uzela je stvari koje su trebale ostati u memoriji i primorala ih na vidljivost. Ono što je radilo na originalnom Zorku kao živa imaginacija ovdje leži kao četvrtina živoga tijela na stolu.

Danas je vrijedno pokušati prvenstveno zato da sebiš uvjerio kako su čudna i artificijelna staza koju je tekstualna fikcija odabrala u devedesetima. Nije zabavno u klasičnom smislu — više je to poučna lekcija o tome kako ne igrati igru. Ako voliš apsurdne logičke zagonetke i ako te zaslonima učitavanja ne baci u bijes, onda evo izvora čudnog zadovoljstva.