Mega Zone

Raketni tank koji se ljulja kao pijanac jer mu gorivo nedostaje — to je Mega Zone. Konami je 1983. godine gurnula u automatima narod do ekrana i rekla: evo, gledate krajolik odozgo, nema vremena za razmišljanje, samo pucaj.

Stvar je jednostavna kao i sveobuhvatna. Vozite nešto što nije ni tenk ni amfibija, već oba odjednom, i gurnjete se vertikalno kroz landšaft — rijeke, šume, futurističke neprijateljske baze koje izgledaju kao da su nacrtane od strane koji je dao otkaz prije nego što je završio projekt. Sve se kreće prema vama, sve puca, sve želi vašu smrt. Jedino što vas čini jačima jesu ova energetska pakiranja označena sa MEG koja lurkaju po ekranu. Skupite ih, postanete malo manje bespomoćni, to je sve.

Čuvanje pucanja nije osobito finese — držiš gumb i razaraš sve što vidiš, ali tu je problem: strpljenja. Nema ga. Neprijatelji dolaze iz svih kutaka, pucanje je asimetrično, sami neprijatelji pucaju kao da imaju beskonačan munitions. Konami je htio nešto brže od Xeviousa, nešto agresivnije. Postigao je. Rezultat je frenektičan, nervno-izazivajući, ponekad frustrirajući na način koji ti drži pažnju zakovanu jer ne znaš što će biti sljedeće.

Vizualno je sveukupno ono što očekuješ od Konamija iz te ere — čvrsto, funkcionalno, bez mrvica elegancije koju je Namco unio u Xevious. Špice su špice, graf je graf, boja je ono što je bilo dostupno. Zvukom je sa manje duše nego Gradius, ali dovoljna da ostane memorabilno.

Čini se kao važan eksperiment koji nije postao klasik poput Gradius ili Kontraa, već nešto što je živjelo u sjeni. Zaslužuje mali pogled kroz MAME emulator, pogotovo ako volite vertikalne strijelke iz ranog devedesetog godišnjeg slijeda. Nije savršena, nije čak ni posebno dobra pod modernim standardima, ali ima nešto što ju čini vrijednom — autentična neurodivergencija koju samo arkadni automati tog vremena mogu dati.