Ant Man

Mravci su se kroz devedesete godine izmjenjivali. Ponekad je bilo odličnog, ponekad loše. Ant Man iz 1995. spada više u drugu kategoriju, iako ima trenutaka kada si zaslužuje postojanje.

Radi se o klasičnoj platformskoj igri gdje se provlačiš kroz terene kao maleni tvorac — formalno ili doista mrav, to je već detalj. Cilj je poznat kao dan: skupljaj stvari, skakuću preko prepreka, izbjegavaj neprijatelje, stići na kraj levela. Vizualno nije ništa što bi ti oduzelo dah — jednostavni spritovi, uvećani pikseli, teren na mjestima izgleda kao grubi nacrt. Ali doba je bila takva, i na nekim mjestima to funkcionira.

Upravljanje je direktno, kako se i posluša. Skokovi su elastični, hod je kontrolabilan, s neprijateljima se lako nokauzuješ. Ali upravo tu počinje nevolja — igra te više dosađuje nego što te stresa. Leveli su konstruirani bez jasne logike, kao da bi ih netko nacrtao u bilježnicu bez dublje razmišljanja o tome kako biti čak i malo zanimljivo kompleksan. Povremeno se pojavi neki element koji te tjera na razmišljanje, ali onda ideš kroz tunel, skupljam listove ili što god to bilo, i nastavljaš dalje. Igra te ne tlači, ali te niti razveselava zabavom.

Zvučna komponenta je siromašna, kao da je iz nekih kapsulnih periferija — piskanja, klapanja, ništa što bi ti ostalo u ušima. Glazba, ako se tako može nazvati, je više kao background zujanje. Grafika doduše drži svoju jednostavnost bez raskošnosti, ali upravo ta jednostavnost čini je ponekad preskromnom za gledanje.

Ant Man možeš svakako igrati danas ako imaš 45 minuta i ne trebate ti nešto zahtjevnije. U pregledniku se pokreće bez problema, upravljanje ćeš svladati u sekundi. Nije to mrtvo neuspješno, ali niti igra koju bi pamtio za godinu dana. Iz nje ćeš više odnijeti iskustvo kako platformska igra može postojati bez nastojanja biti sofisticirana ili nezaboravna — i to je dovoljno da znaš zašto su se upravo ovakvi naslovi u 90-ima gubili u tisućama igara.