Madagascar 3

Lav se penja po krovu, zebra trči naopačke, a ja pokušavam shvatiti je li ovo igra ili simulator mentalnog sloma. Madagascar 3 na Mega Driveu je trzava večernja glupost koja se drži nečega između chase igre i platformera, s oba žanra koji se preklapaju u najmanje mogućim trenutcima.

To je adaptacija animiranog filma istog imena — znaš kako ide, lavovi, zebre, nilski konj, svi se voze u cirkus kroz Afriku i Europu. Na Mega Driveu trebalo bi biti jednostavno: skakanje, pucanje na nešto, prođi kroz osam nivoa, gotovo. Ali čini se da je onaj koji je programirao ovo komunicirao sa igrom kroz prevoditelja koji je sve krivo razumio. Kontroliraš glavnog junaka — obično Alexa ili nekog drugog — i nije ti jasno što je cilj čak ni na drugi pogled. Ponekad pucaš, ponekad skačeš, ponekad pokušaš skupiti nešto što se ponaša kao da je iz potpuno druge igre.

Kretanje likova je kao vučenje leša po podu. Animacija je kruta, skokovi nemaju nastavak, a kada pokušaš pristati na točnoj lokaciji, lik te tamo dovede, ali ne gdje si htio. Kamera nesigurno mijenja kutove i u nekim scenama čak nije sigurna što bi trebala prikazati. Grafika obavlja svoj posao — prepoznaješ tko je tko — ali nema radosti u tome. Zvuk je slab, dok se potpuno ne isključi.

Ova igra je sadržavala fascinantnu kontradikciju: toliko je loša da je gotovo zanimljiva. Ali samo dok ne shvatiš da nije namjerno loša. Jednostavno je nesposobnost. Nakon četiri nivoa ćeš je baciti i vratiti se na razlog zašto si zapravo pokrenuo Sonika ili Castlevaniju na Mega Driveu — gdje znaš što se događa i gdje.

Oizdanas je igraš samo kao kuriozu. Igre temeljene na animiranim filmovima na starijim konzolama često su bile neusklađene, ali ovdje je toliko beznadna da postaje fascinantnim dokumentom o tome što ide po zlu kada studio nema vremena, resursa ili željeza. Nemoj je ni dodirnuti ni zbog nostalgije.