Batsugun

Batsugun je bila posljednja igra studija Toaplan prije nego što je kompanija zatvorila vrata, a to objašnjava zašto ovdje vidim kombinaciju elegantnosti i očaja. Studio je znao da je kraj blizu, pa je postavio sve na jednu kartu — i pogodio je pravo u sridu žanra koji će definirati arkadne sparavače sljedećih dvadeset godina.

Radi se o vertikalnom sparavaču iz 1993. godine koji se, paradoksalno, ne čini kao revolver s neograničenim nabojem. Umjesto toga, Batsugun koristi sustav energije koju pune protivnici koji padaju s neba. Krenješ sa slabiću puškom, a kako skupiš energiju, oružje postaje sve razornije — pucanja, laseri, stvari koja izgledaju kao da dolaze iz posve drugog vremena. Ovo je diplomska teza o eskalaciji moći, ne samo bombastična proslava gore i dolje.

Gameplay je čuda kako je utrzan. Neprijatelji dolaze u preciznim formacijama, ali nisu baš spora masa piksela koja vas tuče. Razina teže raste postepeno, bez da te igra baci sa stana u prvom minutu — koju je Toaplan znao kako tretirati igrače. Pozadina se mijenja, muzika gura naprijed, a ti osjetiš da trebaš biti oprezan, ali ne i zbunjen. To je kvaliteta koju većina sparavača toga vremena nije imala.

U stvari, Batsugun je prelazni oblik — nije pravi bullet hell, ali više nije ni klasična Galaga. Širi se na neki prostor između gdje se old-school disciplina sreće s novim ideama o gustoći. Zato ga fanovi pamte kao prevodnika, štaviše kao poruku s kraja ere. Kada je Cave kasnije započeo, već su znali što trebaju raditi — i Batsugun im je dao lekciju.

Ako igraš kroz MAME emulator, ovo je nešnjak za one koji vole preciznost bez mučenja. Nije zlata, ali nije ni zaboravljena lekcija. Zasigurno je ponos — posljednja pozornica na kojoj se Toaplan pokazao prije nego što je propao u povijesnu buku.