AGI Piano

Računalo koje gleda vaše prste i misli: "Ozbiljno, ovaj ljevoruki čak ne svira u taktu." AGI Piano je edukativni softver iz kasnih devedesetih koji obećava da će vas naučiti kako svirati. Obećava. Ključna reč.

To je jednostavna MS-DOS aplikacija koja vam pokazuje notni zapis na ekranu i čeka da pritisnete odgovarajući gumb. Nije igra u tradicionalnom smislu — više kao radna sveska s vizualnom povratnom informacijom. Sustav bi trebao prepoznati koje note svirate i pratiti vašu napredak. Ideja nije glupa, problem je svuda drugdje.

Kontrole su užasne. Mapiranje gumbova na stvarne note izgleda namješteno i ne slijedi nikakav logičan obrazac. Učenje pojedinih nota je naporan posao s nultom motivacijom — nema igranja, nema priče, nema razloga da nastavite. Čini se da je dizajner mislio da će sama perspektiva "ovdje ćete nešto naučiti" biti dovoljna da sjedite kod tipkovnice osam sati i strpljivo ponavljate notu za notom. Stvarnost ima više standarde za računalne igre.

Softver je zamrznut kao fosil — bez zvukova o kojima bismo govorili, bez interaktivnosti, bez duše. Ako postoji edukativni sadržaj koji bi vas mogao zainteresirati tijekom igranja, nije ga ovdje. Papirni udžbenik bi bio zabavniji. Barem je papir miran i ne gura vam dostojanstveni DOS-eraški sučelje u lice.

Danas biste trebali igrati samo ako želite zapamtiti kako je izgledala edukativna ambicija kad razvojni programeri još nisu učili iz svojih grešaka. To je više povijesna kuriozitet nego funkcionalni alat — važan dokaz da čak i dobra ideja bez čvrstog dizajna i intuitivnih kontrola završi u smeću povijesti.