Odlučio si se kupiti MiG-29 Fulcrum i kući se vratio s diskovima — letenje u nepoznato bez priručnika. Igra će ti se otvoriti brutalnom neprijateljskošću: kokpit sovjetskog lovca pun instrumenata koje ne znaš kako upravljati. Upute su ili nedostaju, ili su toliko nejasne da se moraš više snaći sam.

Radi se o simulatoru borbenog aviona iz kraja osamdesetih godina, kojim ćeš se podizati u virtualno nebo u vrijeme Hladnog rata. Misije te čekaju iznad Europe i naizgled običnim krajinama koje prepoznaješ uglavnom po teksturi. Cilj je preživjeti. Naoružati se, navesti rakete, letjeti nisko ispod radarskih zraka — sve to bez ikakvog vodiča. Igra ne pokazuje i ne objašnjava. Računa na to da ćeš sam prebrisati kroz meni i isprobavati što čine ctrl, alt i eventualno shift.
Fizika letala je dosadna u najgorem smislu — stroj se ponaša kruto, bez dinamike. Manevriraš sporo, gubišs orijentaciju prema smjeru, a ništa ti jasno ne kaže gdje je sjever. Pucanje raketa funkcionira kao magijska gesta — naseliš se negdje, pritisnešs dugme, nadaš se da ćeš pogoditi. Nema kontrole nad tim. Povratak na aerodrom je tada drama: penješs se, spušataš se, krećeš se kao pijana sova. Generička glazba svira bez emocije, zvuk motora je monoton šum.
Godine 1990. bilo je to novost — klasa simulatora koja je privukla pažnju zahvaljujući slavnom nazivu letala. Brzo se pokazalo da je u arcade varijanti izgubio privlačnost, a u simulacijskoj verziji na igrivosti. Igra je prestala biti klasika u sjećanju, pogotovo si je pamtimo kao iskustvo: teško, nepovolno, sigurno ne zabavno.

Danas se u nju vraćaš samo iz znatiželje. Želiš znati kako se letjelo na računalima kada si imao dvadeset četiri godine i novac za ništa drugo. Online emulatozi će ti je doduše učiniti dostupnom, ali jedva da ćeš je završiti. Nešto u njoj ipak ostaje — taj osjećaj bespomoćnosti koji te tjera da pogađaš, pokušavaš, boriš se kroz kokpit bez priručnika. Čim tamo sjedneš, shvatit ćeš zašto je konkurencija, primjerice Steel Panthers ili X-Wing, uživala duga razdoblja pobjedu.