Magus - 2nd edition

Kad otvoriš Magus bez ikakvog prethodnog znanja što te čeka, očekuješ nešto poput Wizardryja ili Ultime. A onda shvatiš da u rukama držiš nepoznat point-and-click RPG čije autore nitko nije toliko zainteresirao da ih zvanično predstavi.

Radi se o klasičnom dungeon crawleru gdje kreijaš lika, silaziš duboko među čudne tvore i pališ stvari. Igra se igra iz perspektive prvoga lica, krećeš se po kvadratnoj mreži točno onako kako se to radilo u osamdesetim godinama. Izbornik se razprostire preko donje trećine zaslona, svaki klik te pomakne za jedno polje. Tamne boje, pixel art kojem se teško može reći lijep — funkcionalno je siromaš, kao da je netko uzeo template iz davno zaboravljenog enginea i učitao u njega slike bez većeg truda oko stila.

Igranje je repetitivno, ali na svoj način hipnotično. Klikanju se posvećuješ gotovo meditativno. Zvukovi su minimalni, povremeno tihi zvuk kada se suočiš s nekom stvorom. Dijaloga nema — nađeš nešto i ili se borite ili uzmeš pljačku. Atmosfera nije strašna, više je prazna. Borbe su stvar klikanja na gumb napada, čekanja da se animacija provuče, i onda iznova. Nije ništa posebno pametno, ali zarazi te. Dizajn nivoa je dosadan, razine se međusobno ne razlikuju mnogo.

Magus pripada onim igrama koje nitko danas ne bi pomislio napraviti. Već je devedesetih bila marginalna za ljude koji su si igrali sve. Danes će je pogledati samo netko kogar zanima kako je izgledao previđeni softver iz vremena kada izdavači nisu mogli priuštiti si pravilnu promociju svega. Nije ni Ultima ni Wizardry. Nije niti dovoljno čudna da ima karakter undergrounda.

Ako je otvoриš u emulatoru ili pregledniku, bit ćeš netko tko namjerno želi isprobati nešto zaboravljeno. Igra se igra, pomakne te malo dublje u dungeon i ponovo te izbaci van. Sati u podrumu koji te ništa ne nauče i ništa ti ne daju — osim čudnog spokoja i svjesnosti da si pogledao u udaljeni zapad razvoja videoigara, gdje se mnogi nisu postavljali pitanja i radili su stvari kako im je bilo do volje.