Krymini

Ovo je bio sasvim neobičan mali ugodak. Računalo ti daje nešto poput kaznenog slučaja, ti pretražuješ tragove i pokušavaš to pripisati nekome. Krymini gledam kao pokusni let koji je uspio više nego što bi se očekivalo od igre bez većeg budžeta.

To je detektivska priča preopravljena kao tekstualna avantura. Nisi ovdje da skačeš i gledaš animiranu lik kako trči preko ekrana. Umjesto toga čitaš, donosiš odluke gdje ići, i prikupljаš dokaze. Na računalu, u kući, od svjedoka. Cilj je jasan: ispravno riješi slučaj. Igra se ponaša kao nešto između detektivske igre i jednostavne vizuelne novele, samo bez vizuelnog dijela. Tekst je jednostavno sve.

Kontrole su primitivne, što je pristojno za društvenu igru iz 1991. Klikneš, čitaš, biراš iz menia opcija, pritisnеš Enter. Nema skakanja, nema pucanja, nema rješavanja kompleksnih zagonetki. Radi se o tome što se ne bojati pokušavati stvari, pokušavati sve više. Ponekad možeš pogoditi gdje ići, ponekad ne možeš. I upravo je to — igranje umnih igara s glavom šefa, onog koji želi shvatiti što se dogodilo. Tvoje partije će ići bolje ako budeš pažljiv i ako se sjetиš svega.

Krymini se čini danas kao artefakt iz djetinjstva kompjuterskih igara. Nije bilo hype-a oko toga, nije bilo u nikakvom časopisu kao velika stvar. Ali funkcionira. To je eksperiment koji bi trebao biti dosadan, osim što nije. Razvojni timovi su se pitali: što ako bude jednostavno? I bilo je vrijedno pokušati. Igra se ne završava sa eksplozijom utjecaja — isparava u tvojoj glavi polako, tiho, onako kako su se te stvari događale devedesetih.

Tko bi trebao igrati to danas? Vjerojatno ne netko tko želi akciju i boje. Ali netko tko se ne želi omesti i želi razmišljati intenzivno. Pokreće se u pregledniku bez bilo kakvih problema. Nije Police Quest, ali djeluje kao dugačka trka, gdje čekanje donosi nagradu kada finalno stigne kraj i ispravno riješi slučaj.