Fort Boyard - The Challenge

Prolazak kroz Fort Boyard nije šetnja kroz ružičnjak. Igra te odmah na početku izbacuje iz ugodne zone — nisi tu na poseti, ti si zatvorenik, i jedini put van vodi kroz tvrđavu punu zamki, strijelaca i logičkih zagonetki od kojih se tvoj mozak neće osloboditi ni noću.

Fort Boyard je avantura iz 1995. godine koja ti daje jednu jedinu mapu i kaže: snađi se. Živuća voda, otvarajući mehanizmi sa ključem, vrata zaštićena solidnim zagonjetkama — sve se vrti oko istraživanja i kombinovanja. Nije to nikakav point-and-click sa animiranim junakom, ovdje si ti pogled, kursor i inventar. Umjesto filmskih cutscena tu je čista logika: uzmeš čašu, napuniš vodu, gusiš — ali što ako vode nema dostupne? Tada si u zamki.

Igra se spora i metodična. Klikćeš ovdje i tamo, čitaš tekstove koji opisuju kamene zidove i rđave brave, skupljaš predmete koji se čine beskorisni, i onda ti najednom pada na pamet kako ih trebas spojiti. To privlačenje ima svoj šarm, ali ima i svoje zidove — ako uzmeš pogrešnu stvar, možeš igrati kroz cijelu igru bez ikakve šanse da napredueš dalje. Autosave? Nema te — ovdje sâm čuvaš poziciju u kojoj možeš igru spremiti.

U devedesetima bila je takva igra izazov. Danas bi je mogao smatrati dosadnom, onaj koji očekuje dramaturški uređene scene. Ali ima nečega ovdje — osjećaj da se krećeš kroz nešto od pamtivijeka, nešto od čega se ne možeš osloboditi. Fort Boyard ne pretvarava se da je ugodan. To je posao koji preuzmeš, i ako ti se sviđa, nudi jisnu grubu satisfakciju.

Recenzentima tog vremena ova igra se nije baš zabila u memoriju — nije bila zvijezda, nije bila ni tipični predstavnik žanra. Bila je više takva igra koju nađeš na polici i kažeš sebi: dobro, pokušajmo. I onda te hvata, jer nije imala što izgubiti. Danas u pregledniku uživaš u njoj slično — kao nostalgičnoj bombici iz vremena kada smo se još radovali kada igra nije odmah sve dala.