Ball

Lopta se kotrlja, guraš je uz stepenice, i čekaš da ti eksplodira u licu. Ball iz 1982. godine dolazi iz ere kada PC igre nisu были izgrađene za dubinu ili atmosferu — samo da ti daju nešto za raditi.

Kontroliraš okrugloga lika koji se prevrće kroz krajolik pun platformi, lukova i prepreka. Cilj je primitivan koliko može biti: doći s jednog mjesta na drugo, skupljati poene, i ne padati. Zapravo je to hibrid između flippera i platformera — tvoj heroj nije tako slobodan kao u ostalim platformerima, više kao da se kotrlja kroz labirint koji ima svoju volju. Zvuk i grafika su ono što bi očekivao od računala iz devedesetih s Intel procesorom — pikseli i zvukovi koji ne bi prošli na mobilnom danas.

Sam gameplay nije loš ni zanimljiv. Jednostavne kontrole (lijevo-desno i skok) rade, ali osjećaš da igra ne zna što želi biti. Nije dovoljno precizna za puzzle-platformer, nije dovoljno fluidna za akcijsku igru, i definitivno nije dovoljno zabavna da bi je igrao satima. Nivoi su uski, grafika izgleda jednako svugdje, i postoji samo jedan cilj: nastavi dalje, nastavi dalje, nastavi dalje.

Ball se igra danas uglavnom kao kuriozitet — dokaz da su razvojni inženjeri prije četrdeset godina eksperimentirali s onim što im je padlo na pamet na naslovnici. To nije loša igra, jednostavno je zaboravljena. Nećeš naći ništa što bi te dojmilo ili trenutak koji ćeš se sjećati. Poput gledanja stare fotke sa školskog izleta: dogodilo se, bilo je okej, prošlo je.

Danas ćeš je igrati u pregledniku uglavnom kao retro kuriozitet — želiš vidjeti što se zapravo igralo na originalnim računalima. Nije izgubljeno vrijeme, ali očekuj lekciju iz povijesti umjesto zabave. Kao Pac-Man ili Space Invaders, dobit ćeš osjećaj za eru, ne želju da se opet vraćaš.