Arcade Bonanza

Dva sata igre i još uvijek ne mogu utvrditi je li ovo briljantna igra ili samo zbirka ideja koje nikad nisu dobile pravi razvoj. Arcade Bonanza iz 1987. je DOS kolekcija minigama koja se čini više kao flipbook nego kao kohezivno iskustvo — svakih nekoliko minuta jedan modus završi i nešto potpuno drugačije počne.

Sve se svodi na seriju jednostavnih igara temeljenih na starim arcade principima — shooter, logičke zagonetke, nešto kao pinball ili Pac-Man varijacija. Ništa originalno, ali je koncept bio jasan: ako pojedini dijelovi ne rade, barem njihova količina drži igrače okupirane. Prebacuješ se između modusa, skupljate bodove, čekate da se nešto zabavno pojavi.

Tehnički gledano, funkcionira. Grafika je tipična DOS pastel — monokromatske pozadine, jednostavni spritovi za koje vidite da su nacrtani što je prije moguće. Zvuk? Minimalno piskanje iz ugrađenog zvučnika. Kontrole su direktne — strelice rade svugdje, nitko nije očekivao miš ovdje. Pravi problem leži drugdje: individualne minigame nemaju dovoljno sadržaja da vas dugoročno angažiraju. Nakon nekoliko pokušaja dosegnete njihovu granicu i samo ponavljate sami sebe.

Šarm tih igara u devedesetima sveo se na njihovu bespovotkost — igrao si ih u baru jer su ti odnjele deset minuta vremena i onda bi uzeo pivo. Na vlastitom računalu, kad imaš sve vrijeme na svijetu, njihova praznost te gledا direktno u oči. Arcade Bonanza nije loša, samo dosadna.

Danas ćeš je igrati u emulatoru više iz znatiželje — vidjeti kako je zapravo izgledala — nego iz nekog stvarnog željeza da provedeš večer s njom. To je artefakt koji uglavnom zanima DOS istoričare igara; svi ostali trebali bi segnuti za nečim drugim.