Super Star Wars

Kad gledam taj glavni ekran s Lukeom Skywalkerom kako stoji s podignutim svjetlosnim mačem, sjećam se zašto nisam kupio tu igru tada. Ovaj Super Star Wars izašao je na DOS-u 1994., kada je već bilo stvari na tržištu koje nisu trebale umjetnu inteligenciju da se žale. Ipak, u to vrijeme je bio prilično dobar — priča na osnovu originalne trilogije, akcija, prijatelji i neprijatelji iz svemira koji je svi voljeli.

To je akcijska avantura gdje prošetaš po ekranu i razbivaš sve što se kreće i izgleda kao da pripada Imperiju. Iza tebe je filmska priča podijeljena na nivoe — počinješ na Tatooinu, prođeš nešto oko Dagobe, i završiš negdje što bi trebalo imati smisla. Luke je tvoj lik i šeta okolo s borbom ili svjetlosnim mačem, kao što je trebalo. Tijekom igre skupljaš razne nadogradnje i pokušavaš preživjeti.

Problem je dijelom što se kontrole osjećaju kao žaba koja maše u tami — stvari ne reagiraju uvijek točno kada ti trebaju, a skokovi su čertovski nepredvidivi. A dijelom što je igra na srednjoj težini jednostavna u najboljem slučaju, ali tada iz nigdje baci na tebe neugodnu skoku kompleksnosti, gdje osam stvari leti na ekran odjednom i padneš u rupu ionako. Grafika nije loša za vrijeme, zvukovi su prosječni, ali ništa od toga neće djelovati kao treba kada pokušavaš po pedeset puta kroz ta ista tri lijeva ekrana.

Za svoje vrijeme bila je odličnog Star Wars računalna igra — bila je tu, postojala je, izgledala je solidno i imala je priču. Sada je samo stari komad koji traje više minuta nego doživljaja. Oni trenutci kada si shvatio da je to zapravo upravo onako kako si si zamišljao Star Wars igru — s tim svjetlosnim mačem, s tim neprijateljima, s tim lokacijama — ti trenutci više nisu toliko moćni.

Možeš je pokušati samo ako želiš zapamtiti kako se osjećalo igrati jednostavnu akcijsku igru u devedesetima. Ili ako si netko za koga Star Wars nikad ne biva dosadan. Za sve ostale, to je sasvim težak put do sasvim običnog cilja.