Sorry Ass

Kada se u sredini devedesetih pojavio neki novi tekstualni avanturist na BBS-u, prvo što bi pokušao je uletjeti u lokalnu krčmu. Sorry Ass slijedi istu formulu, osim što s puno više vulgarnosti i bez ikakve pretenzije da igra po pravilima.

Ovo je interaktivna fikcija gdje lutaš gradom, susrećeš razne likove i uglavnom samo pokušavaš izbjegnuti da se nađeš u neprilici. Ili možda želiš biti u neprilici i primiti je punom snagom. Igra ne mjeri uspjeh rješavanjem nečega triumfalno—mjeri te prema tome koliko dugo možeš zapravo preživjeti u ovom pomamnom svijetu. Ponekad te nabiju. Ponekad te neko pokušava opljačkati do čista. Ponekad jednostavno završiš u takvom žalostnom stanju da znaš da si dosegao dno.

Kontrole su klasične za to vrijeme—pisanje naredbi, navigacija kroz prostorije, odabir dijaloga iz ponuđenih opcija. Igra te nigdje ne vodi, pa mnogo puta grebešeš po glavi pitajući se što dalje. Hajde, ne moraš ništa ni raditi—samo luta svijetom poput lutalice. To nije dizajnerska greška, to je namjerno. Pretpostavlja da igraš svjesno, da znaš svoje mjesto u hijerarhiji ulice, i da stajanje u kutku i zurenje je potpuno legalno ponekad.

Sorry Ass ima stvarnu istorijsku vrijednost. To je jedna od onih igara koja je pokušala prebaciti te negdje gdje mainstream igre neće doći. Ovaj ide dalje od većine—ne ide za herojstvom ili moralnim lekcijama. Jednostavno kaže: evo svijeta, sada se orijentiraj u njemu. Vrijeme je bilo grubo s njom, iskreno—malo je zaboravljena i sada je pronalazis samo u određenim kutovima interneta.

Danas bi je igrala uglavnom iz znatiželje, vidjeti o čemu se radi. Nije smiješna na konvencionalan način—humor je mračan i svež kao bar u tri ujutro. Ne moraš je pobijediti da je zapamtiš; trebam samo osjetiti prema čemu su stvaratelji težili i jesu li ti ponos bio uključen. Ako si ljubitelj avantura iz osamdesetih i devedesetih, čak i onih koje nikuda nisu vile, ovo je vrijedno barem jedne igre.