Epic Baseball

Kada sam prvi put pustio Epic Baseball, odmah sam znao da ovaj naslov ne želi konkurirati The Sports Construction Set ili Major League Baseball II. Bio je to 95. i baseball igre su već imale svoje etablirane zvijezde. Epic Baseball od Ataxy je izgledao više kao pokušaj brzo uhvatiti komad tržišta bez većih ambicija.

Radi se o klasičnoj tekstualnoj sportskoj simulaciji gdje se suprotstavljaš računalu ili igraču na mreži. Vodiš tim u natjecanju, uvijek isti shematski pristup: draft igrača, pripremna sezona, zatim regularni dio utakmica pojedinačno. Na teren gledaš iz perspektive pola megapiksela, kao da iz neke grafičke kartice iz vremena kad se već znalo što su bitmap i vektori, ali se odlučilo ostati negdje u sredini. ASCII art i jednostavni meniji — sigurno ne impozantni.

Igra se više kao ispunjavanje obrazaca. Biraeš taktiku, menadžer je (nadam se) izvršava, zatim ti se reproducira rezultat. Nema tu punog upravljanja svakim igračem na terenu, nikakvog pravog upravljanja udarcem ili bacanjem. Ako si navikao na The Last V8 ili Steel Panthers, očekuj ovdje nešto stvarno minimalno. Pritom upravo ta odricanja su mogla zanimati igrače — pomak težišta od refleksa prema taktici i dugoročnoj strategiji. Ali Epic Baseball to radi bez privlačnosti, bez da ti se ide gledati rezultate.

Bilo je zanimljivo što igre ovog stila čuvaju svoje fanatičare do danas. Oni koji su ih igrali u ranim devedesetima, cijene ih kao strategijske knjižice gdje svaki četvrtak u siječnju vrijedi odigrati dve lekcije. Epic Baseball je bio samo jedan od desecima pokušaja tog formata, i kad to iskreno uzmete, nije bio od najgorih. Samo nije bio od najboljih.

Danas ga igrati u emulatoru vrijedi samo ako te zanima kako je izgledalа sportska simulacija na našem računalu oko sredine 90-ih. Nije to debakl, samo dosadan. A to je zapravo tužnije od debakla.