Earth Invasion

Kad bi netko devedesetih rekao "želim gađati alijena sa tipkovnice i želim da bude jednostavno," Earth Invasion bi bio solidan kandidat. To je arcade shoot-em-up u njegovom najčistlijem obliku — neprijatelji padaju odozgo, ti gađaš, oni nestaju. Bez ičega suvišnog, bez priče, samo obećanja računala i tvoje reflekse.

Igra te baca u Drugi svjetski rat koji se nekako premjestio u svemir — ili tako nešto. Zapravo, to je više generički sci-fi shooter iz četiri smjera sa minimalističnom mehanikom. Krećeš oko ekrana, gađaš dolazeće napade i pokušavaš izbjeći udarce. Dizajn je grub, animacija minimalna, ali to zapravo nije problem — u ovoj vrsti igre, brzina reagiranja i brzina su ono što računa.

Kontrole su direktne do točke besmisla — krećeš sa tipkom, gađaš sa tipkom. Ništa pretenciozno, bez combo sustava ili pojačanja. Jednostavno igraš, monotono i repetitivno. Iznova i iznova. Dok igra nasumično ne postane brutalno teška i umreš. Onda pokušaš ponovno. Loš ritam, ali posebno u ta vremena, kad igre pljačkaju igrače sa achievement točkama i životima, ima nešto čudno oko tog privlačenja — upravo zato što ti obećava ništa.

Earth Invasion neće stekati prepoznatljivost kao cult klasik. Nije Galaxian ili Space Invaders. To je nešto prosječno što je netko zapakirao u DOS editor i poslao kao shareware. Bilo je tisuća sličnih. Neke su starile bolje, neke gore. Ova je starila neutralno — ni sjajno niti očajno.

Igranje danas ima smisla samo kao nostalgija: želiš osjetiti dosadu i rutinu osamedesete PC igre, sjediš na tipkovnici i gađaš sve što se micalo. Ništa više, ništa manje. Grafika je pikselirana onako kako moderni igrači očekuju od retro igre, muzika je minimalna, igra se pokreće i radi. Ako te jednostavna arcade akcija bez pretencioznosti privlači, brzo ćeš je završiti za pet minuta i zaboraviti. I to je u redu.