Trench Warfare

Rovovi, bodljikava žica i neprijatelji ispred. Kad sam prvi put pokrenuo Trench Warfare negdje '05-te, očekivao sam nešto između strategije i akcije. Okus taktičkog WWI gameplay-a, mislim. Umjesto toga, našao sam se u vrlo oskudnom shooteru gdje se zakopavaš u vojnim rovovima i bacaš granate u tamu.

Igra te stavlja u cipele vojnika zarobljenog u brežuljku preplavljenom ratnim rovovima. Cilj je jednostavan: preživi valove napadajućih neprijatelja, očisti rovove i prikupi municiju. Dobivаš pogled odozgo na tvoj sektor na ekranu. Neprijateljski spritovi navaljuju s prednje strane i flanki. Pucаš, bacаš granate, skrivаš se iza zaklon. Više je to akcije nego strategije — živčano, trzavo pucanje, ne dubokomisleno taktičko razmišljanje.

Mehanika je primitivna u najboljem smislu te riječi. Nema mikroupravljanja ovdje, nema gradnje baza ili poboljšanja. Klikneš, pucaš, granate lete. Kontrole su direktne, detekcija sudara dodaje atmosferu surove kaosa. Igra te ne uči kako igrati — jednostavno te baca na prvu liniju i vidi kako dugo izdržiš. Negdje oko trećeg ili četvrtog nivoa, stvari postaju stvarno napete. Zatim se nekako sruši i padneš. Kriva težine je svugdje rasuta.

Trench Warfare se i danas igra više kao kuriozitet. Nije klasika koju retro entuzijasti štuju. Ali ima nečega čistoga u tome — bez punjave, bez ciničnih mehanika, bez poliranja Committee-om. Dizajn igara tada je bio o jednostavnoj zabavi na malo vremena. Nije ovdje fino izvedeno, ali barem je direktno i nepretenciozno.

Vrijedi pokušati danas ako želiš provesti nekoliko minuta u svojem pregledniku i osjetiti vibu ranog PC gaminga iz zlatnog doba. Neće ti promijeniti svijet. Više je kao da se spustiš u stari bunker, zurнeš u tamu i sjeti se da je igranje igara nekada bilo osvježavajuće jednostavno.