ASCII DOOM

Netko je rekao: uzmimo DOOM i pretvorimo ga u roguelike sa ASCII grafikom. I doista misle ozbiljno — umjesto 3D spriteova vidiš zidove od heshtaga, neprijatelja predstavlja jedno slovo, a pucaš sa crticama. Ova igra zna što si si ne može priuštiti.

To je iznenađujuće funkcionalna konverzija kultnog shootera u svijet čistog teksta. Krećeš kroz labirint nekretnina napravljenih od ASCII znakova, skupljasz oružje i municiju, truješ demone. Logika je uglavnom ista kao u originalnom — prolaziz kroz razinu, izbjegavaš ili neutraliziraš sve neprijatelje, pronalaziz izlaz. Osim što umjesto spektakularne grafike dobivaš nešto što bi moglo raditi preko teleteksta.

Igranje je solidno — klikneš na pločice ili pritisnez tipke. Kretanje je sporo, taktičko, ponekad potpuno dosadno u odnosu na dinamiku originalnog. Nema ritma, tog pečenog osjećaja DOOMa gdje jurištz u panici oko uglova. Umjesto toga sve izračunavaš, sve vidiš. Pola razine stane na ekran, tako da si slijep i moraš se probijati pipavom metodom. Brzo umreš ako nisi oprezan — i to je zapravo jedina napetost koju igra nudi.

ASCII DOOM iz 1999. je prije svega pokušaj kako legende novoga medija funkcioniraju bez njihova hardvera. Povijesna znatiželja, dokaz da se DOOM može spakirati u četiri KB teksta. Zabavit ćeš se samo ako te nostalgija nastavi dolaziti ovdje, ne dizajn.

Igraš je u pregledniku kao web arhivu, grafiku si predstavljasz sam a čekanje između poteza te tjera da razmišljaš. Nije cool, ali je pošten — igra bez ega koja točno zna što može napraviti u tekstualnom modu. Ako te zanima kako je zapravo bilo prije nego što se FPS vratio u srce kulture, evo odgovora.