Zoom the Super Bear

Medvjed Zoom ima jednostavnu misiju: otići pod zemlju i prikupiti sve dijamante. Zvuči kao klasika žanra koju smo vidjeli stotinu puta na DOS-u, i to je upravo ono što jest. Ova igra iz 1993. godine igra se kao Boulderdash i slični kopači, pokušavajući biti zabavnija i divlја.

Upravljanje je jednostavno — pomicanje strelicama, prikupljanje cilja i pokušaj da se vratite na izlaz. Na vašem putu padaju kamenje koje morate izbjegavati ili neutralizirati, i logičke zagonetke koje zahtijevaju malo planiranja. Nije ništa komplicirano, ali svaka razina pokazuje pokušaj male originalnosti — drugačije postavljene prepreke, čudniji raspored mapa.

Sama igra je solidna. Zoom dobro reagira, animacije kretanja su čitljive i predvidive, pa nećete umrijeti više puta zbog igre već zbog svojih vlastitih grešaka. Dijamanti blistaju duginim bojama, okruženje ima svoj šarm. Problem je u ponuđenom sadržaju — razine su kratke i čine se kao da su nasumično sastavljene umjesto arhitektonski zanimljive. Nakon pola sata, osjećate se kao da ste vidjeli gotovo sve ideje koje je tvorac imao.

U devedesetima je bilo puno ovakvih igara. Zoom se jednostavno gubi u konkurenciji jer su konkurenti dodali sadržaj, duhovitiju grafiku, ili bolji dizajn nivoa. Ovdje dobijate funkcionalnu puzzle-platformer bez unutarnje ambicije, opterećenu grafičkom štedljivošću koja čak nije ni retro izbor stila, samo jeftino rješenje.

Danas Zoom ima smisla samo kao zanimljivost — ako želite doživjeti kako je srednja klasa jeftinih puzzle igara izgledala na prijelazu devedesetih. Nije loše napravljena, jednostavno nije razlog da se vratite. To je rezultat bez преувеличavanja, bez karaktera i bez duhovitosti.