Pool

Kad vidim zelenu plahtu iz gore, znao sam da ću proći sljedeći sat gledam kako kuglice klackaju jednom drugom. Pool iz 1983. nije dao izbora — to je samo kulečnik, ništa više, ništa manje.

On Hand Software je shvatio što su ostali prevideli: sportska igra ne mora imati astronave, zamke ili likove koji skaču. Spektrumu treba samo stol, boje za razlikovanje, i matematika koja zna kako se kugla odbija od banda. Igra je jednostavna kao njeno značenje — klik, bira se kut, bira se snaga, pucan je crack, kuglice odlaze gdje trebaju ili negdje drugdje. Igra tebi, tebe igra slučaj. Bez prikaza šamarača u odijelu koji se grebe po bradi.

To što igra funkcionira tehnički ne znači da je zabavna duže od pet minuta. Odrazi куглica mogu biti ispravni, ali na Spektrumu s njegovim raspršenim rezolucijama zvuci su suhi, animacija je spora, a ponavljanje postaje hipnotično. Ponekad je lopta zapela negdje blizu ruba i čekao sam da se pomakne. Ponekad se nije ni odbila kako je trebala, već je kao da je zanemarila fiziku. Nije do greške — to je samo kako se s nekoliko KB-a simulirala stvarnost. Igra je sadržavala nekoliko nivoa težine i mogućnost za dva igrača — dovoljno da te drži budan, ali ne toliko da te drži vraćenim.

Pool je i dalje važan primjer. Pokazuje kako je rana osmibitna industrija razmišljala: ako je sport popularan u životu, može biti popularan i tu, bez trika i bez buke. Kulečnik se nije trebao animirati, trebao se računati. To je bila mudrost, ne nedostatak.

Tko bi ga trebao pokušati? Svatko tko želi vidjeti kako je izgledala simulacija prije nego što je 3D postao standard. Nije ljepota, nije glatkoća — to je čist pokušaj da se fizika stane igrom. Funkcioni i okonchan, kao što bi to rekao čovjek iz 1983. koji je imao samo jedan redak za opisivanje novosti.