Pacman s dječačkom bradom i tenisicama — to je bio Junior. Razvijači u osamdesetima su mislili da ako original Pacman funkcionira, zašto ne bi funkcionirao i s njegovim sinom u igri. Rezultat? Točno ono što biste očekivali — ista igra u malo drugačijem pakiranju.

Junior lutao kroz labirint, skupljajući točke, bježeći od četiri šarena pixel duha. Umjesto originalnog jednostavnog labirinta, pratite radoznaloga kojem su roditelji očito dozvolili da krene van bez uputa. Mehanika ostaje identična — izbjegavajte duhove, uhvatite pojačanja koja vam na kratkodnevnom osnove preokreću stare. Ništa revolucionarno, ništa razrađeno. Samo Pacman, onaj koji je već bio tu.
Na Atari 2600 izgleda onako kako biste očekivali od igre iz sredine osamdesetih — pixel grafika koja bi stala u kutiju, zvukovi koji vas podsjećaju na pokušaj organista da svira modernu glazbu. Kontrole su jednostavne do stupnja gluposti. Igrate bez dramaturške napetosti, bez iznenađenja. Razine se samo ponavljaju s povećanom težinom zahvaljujući bržim duhovima i njihovom lukavijim ponašanju.
Igra pripada kategoriji koja je preplavila arkade i dnevne sobe u sredini osamdesetih — pokušaj zarade od poznatog imena bez ulaganja u razvoj. Junior Pacman postoji jer je Pacman bio popularan. Nije loša igra, samo nepotrebna. Među stotinu verzija Pacmana koje su se pojavile na različitim platformama, sjedi negdje u sredini.
Vredi li je igrati? Samo ako skupljate svaku verziju Pacmana ili vas zanima kako je izgledala na određenoj konzoli. Lako je možete pokrenuti u preglledniku putem web emulatora. Trebat će vam pola sata. Moguli ste jednako lako pogledati original i uštedjeti vrijeme.