Arcade Volleyball

Četrdeset kilobajtâ. To je manje nego većina email potpisa današnjice. Arcade Volleyball od Microforuma stane u taj prostor sa viška, a ipak je uspio proždirati cijele popodnevne 1987. godine.

Nema priče. Nema kampanje, nema otključavanja, nema uvodnog ekrana s nasmijenim trenerom koji objašnjava pravila. Dva igrača, mreža u sredini, lopta u zraku, i dvije male figure koje izgledaju kao da je netko počeo crtati štapića čovjeka, premislio se na pola puta, i ostavio to tako. Tvoj zadatak je zadržati loptu izvan tla na svojoj strani. To je odbojka. To je cijela igra.

Mehanika je skoro pa toliko pojednostavljena koliko može biti. Krećeš lijevo i desno, skačeš, lopta se odskače od tebe i, nadajmo se, preskače mrežu. Nema tipke za smečiranje, nema topspin-a, nema postavljanja taktike. Sva strategija koja postoji dolazi iz čitanja gdje lopta ide i pozicioniranja sebe pola sekunde ranije, jer kontrole imaju upravo vrstu kašnjenja koju bi očekivao od nečega što radi na 4.77 MHz procesoru. Naučiš se prilagoditi. Nakon deset minuta počinje biti prirodno. Nakon dvadeset se svađaš s onim tko sjedi do tebe.

CGA paleta ti daje četiri boje — tu određenu nijansu cyana, magentu, bijelu i crnu koja je upalila cijelu generaciju očiju. Grafika je skeletna ali čitljiva. Lopta je lopta. Mreža je mreža. Teren je pravokutnik. Sve radi onako kako izgleda da bi trebalo raditi, što je više nego što možeš reći za puno igara iz ovog razdoblja koje su pokušale učiniti puno više. PC zvučnik proizvodi zvuk pri svakom dodiru koji je negdje između bleep-a i zvuka udarca. To nije glazba. To je interpunkcija.

Ono što je ostalo u memoriji nije tehnologija ili dubina — to je čistota head-to-head petlje. Dva čovjeka, dijeljenja tipkovnice, sudden death na svakom odu. Igra nikada nije mogla impresionirati nikoga sama po sebi. Trebala joj je druga ljudska bića koja sjedi pored tebe, i kada je to bilo na mjestu, dostavila je nešto pravo zluravo i kompetitivno. Izgubio bi račun rezultata. Odigrao bi jednu igru sedamnaest puta zaredom.

Danas se pokreće u pregledniku za nekoliko sekundi i trebalo bi oko trideset sekundi da objasniš to bilo kome. To je i dalje njezin najbolji trik. Ako imaš nekog pored sebe voljnog dijeliti tipkovnicu i svađati se na CGA odbojkanom terenu, drži se na upravo onaj način na koji se drži dobra, gluava, bučna društvena igra. Sama je kuriozitet. S nekom drugom je problem, jer ni jedan od vas neće htjeti biti onaj koji prvo bira izlaz.